Jesi li se ikad zatekao/la u situaciji da se iz tebe izlije gomila ljutnje na samo jednu rečenicu sugovornika? Ili te je ljutnja obuzela toliko da si razbio/la mobitel ili neku drugu vrijednu stvar? Srce ti počne manično lupati pri pomisli na javni nastup?
Zamislite da vam je teško. Emotivno ste preopterećeni, ne spavate, osjećate tjeskobu koja se širi kao tihi požar. I odlučite se obratiti, ne terapeutu, nego velikom jezičnom modelu (LLM). Možda ChatGPT-u, Claudeu ili nekom trećem digitalnom agentu treniranom na milijardama riječi, članaka, znanstvenih radova i online rasprava. On vam odgovori promišljeno, tečno, pa čak i suosjećajno. Dojam je da razgovarate s nekim tko “zna”.
U Humanom studiju naši klijenti se više ne iznenađuju čudesnim pomacima u emocionalnom stanju kada ih pozovemo da duboko pjevuše, dišu uz ton ili ‘zbore trbuhom’. Ono što je nekoć djelovalo intuitivno danas ima snažnu znanstvenu podlogu. I zato volim razvitak današnje neuroznanosti jer pruža dublje razumijevanje zašto upravo glasanje – pjevanje, toniranje, zujanje – ima tako moćan učinak na smirenje tijela i psihe.
Moji klijenti često se iznenade kada im kažem da alergije koje se javljaju u tridesetima ili četrdesetima, osim izlaganja peludi, mogu biti povezane i s dugotrajnim stresom. Još veće iznenađenje izazove tvrdnja da autoimuni odgovor tijela često odražava emocionalna i psihološka stanja. Iako psihoterapeuti već desetljećima istražuju povezanost tijela i psihe, šira javnost i dalje traži \”tvrde\” znanstvene dokaze.
Dok pripremam završni ispit iz modula o psihozama u sklopu poslijediplomskog studija na King’s College Londonu, ponovno se vraćam onome što mi je kao psihoterapeutkinji i istraživačici već godinama jasno: psihoza se ne događa u vakuumu. Psihoza se, kao i iscjeljenje, događa u odnosu.
Naše mentalno zdravlje ovisi o bliskim odnosima kojima smo okruženi, ali i hranom koju jedemo, koliko se krećemo, kao i mjesto gdje boravimo. Ako osoba boravi u zatvorenom cijeli dan, jede procesuiranu hranu te ima minimalnu fizičku aktivnost, vjerojatnost da će razviti depresivne elemente penje se do izuzetnih granica.
Kad uđemo u prostoriju psihoterapeuta, donosimo sa sobom ne samo svoje priče, već i bitne istine koje znaju ostaju neizgovorene. Postoji niz stvari o kojima klijenti ne govore istinu tijekom terapijskih seansi – neki od ovih aspekata mogu biti očekivani, a razlozi za njihovo skrivanje duboko su ukorijenjeni u našoj ljudskoj prirodi. Ipak, svaka informacija koju kažete svome terapeutu bitna je za pronalazak mira i razrješenje onih dubokih priča zbog kojih smo, u konačnici i došli na psihoterapiju.
Ozdraviti od traume znači osjećati se slobodno – da znamo što znamo i da osjećamo što osjećamo, bez osjećaja preplavljenosti, razbješnjelosti, srama ili urušavanja.
Za većinu ljudi to znači pronaći način da budu smireni i fokusirani, te ono najbitnije, da mogu zadržati mirnoću u odgovoru prema slikama, mislima, zvukovima ili fizičkim senzacijama koje ih podsjećaju na prošlost.
Ozdraviti od traume znači osjećati se slobodno – da znamo što znamo i da osjećamo što osjećamo, bez osjećaja preplavljenosti, razbješnjelosti, srama ili urušavanja.
Za većinu ljudi to znači pronaći način da budu smireni i fokusirani, te ono najbitnije, da mogu zadržati mirnoću u odgovoru prema slikama, mislima, zvukovima ili fizičkim senzacijama koje ih podsjećaju na prošlost.
PTSP nije ograničen samo na izravno iskustvo rata. On može nastati kao posljedica prijetnje ili stvarne izloženosti osobnom napadu, seksualnom nasilju, otmici, zatočeništvu, mučenju, prirodnoj katastrofi, prometnoj nesreći. Kad se radi o djeci, u seksualno nasilne događaje spadaju i razvojno neprimjerena iskustva bez nasilja ili ozljede.
