Dvojica beznadnih romantičara susreću se u baru. Nakon tjedan dana dijeljenja laskavih 'memeova' i ranojutarnjih poruka, dvojac se dogovorio razmijeniti mišljenja uz par martinija. U pravoj 'milenijskoj' maniri, njihov prvi kontakt uživo obilovao je sarkazmom, pomaknutim šalama i znakovitim pogledima. Nijedno od njih nije željelo kazati previše kako ne bi izgledali prezainteresirani. Naposljetku, na tapet iskrsne tema obitelji i 'dejt' krene drugačijim, ozbiljnijim tokom. Otkrili su kako oboje iz djetinjstva nose neka zajednička iskustva: alkoholizam u obitelji. Tijekom druge runde pića, već su pričali o svojim najdubljim kutcima djetinjstva, nesigurni dolaze li ovi topli, zbunjujući osjećaji od martinija ili sjećanja. Četiri sata kasnije, već je postalo jasno da je njihov susret zapravo sudbinski. Jer, nije često da naiđemo na ljude koji se toliko mogu povezati s našom boli te razumjeti našu perspektivu. To mora biti dobro, zar ne? Ovo dvoje, prije nego toga budu svjesni, bit će u potpunosti upleteni u povezanost koja se temelji na njihovoj zajedničkoj dijeljenoj traumi. I u tome neće biti jedini.
Dijeljena bol približava ljude. Sociolozima poznata i pod izrazom "društveno ljepilo", trauma se ponaša kao približavajući agent u društvenim okruženjima, formirajući veze između preživjelih poznate kao 'traumatske spone'. Štokholmski sindrom, termin koji se koristi za opisivanje izobličenih odnosa između otmičara i njihovih žrtava/preobraćenih branitelja, pokazuje jedan oblik koji te spone mogu preuzeti s vremenom. I dok je nama izvana taj odnos zbunjujuć, Štokholmski sindrom za žrtve zapravo predstavlja mentalni bijeg u kojem mozak traži utjehu u svom zatočeništvu.
Još jedna uobičajena veza temeljena na ovom principu je i ona koju vidimo među ljudima u vojnoj službi. Traumatska spona poznata kao kohezija jedinice, ističe učinkovitost dijeljene traume u situacijama visokog stresa. U studiji koji je provelo američko Društvo za medicinu rada, sudionici su tijekom takvog iskustva izvijestili više razine suradnje i grupnog morala, povećanje komunikacijskih vještina i povećanu operativnu učinkovitost, ponajviše nakon traumatičnog događaja.
Istraživači su otkrili i to da, iako je kohezija jedinice poboljšala mentalno zdravlje vojnika i povećala ukupni uspjeh misije, to nije imalo nimalo utjecaja na stopu mentalnog zdravlja vojnika i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) nakon što su ratni uvjeti završili.
Nemojmo stoga brkati način kako nas boli s načinom kako volimo.
Kohezija jedinice služi svrsi kao i svi odnosi izgrađeni na boli. Njena svrha je iskazati potporu potrebnu za preživljavanje u daljnjim traumama. Međutim, kada se ovakve veze formiraju van traumatskih zona, otkrivamo da su manje učinkovite. U romantičnim vezama, primjerice, traumatsko povezivanje ima istu privlačnost kao kod otetih vojnika i drugih žrtava, no zapravo, ne služi stvarnoj svrsi. Sposobnost izdržavanja naizmjeničnih trauma potrebna je u ratnoj zoni gdje je vjerojatnost daljnje traumatizacije gotovo zagarantirana - no baš i nije u ljubavnoj vezi u kojoj trajna trauma ne bi smjela postojati. Nema sumnje da osjećamo drugarstvo kroz iskustva koja dijelimo s drugima, pa čak i kada su ona negativna, no tugovanje nije isto što i voljenje.
Emocionalno otupljivanje ili izbjegavanje emotivnih iskustva uobičajeni su logični odgovori na ponavljajuću traumu. To primjećujemo u našoj sposobnosti da gledamo filmske scene policijskih ubojstava ili krvavih uličnih borbi bez da trepnemo. Što smo više izloženi traumi, to nam ona manje izgleda kao trauma i naš mozak to tako preferira.
No, kako kolektivno sve više otupljujemo na vanjske stimulanse, potrebno nam je i više poticaja da osjećamo, odnosno naša interakcija zahtijeva više intenziteta kako bi se osjetili "autentičnijima". Sve to pojašnjava zašto se djeca koja su izložena traumi u svojim formativnim godinama odaju traženju različitih uzbuđenja i riskantnih ponašanja, i to u puno većim postotcima nego njihovi vršnjaci. Nažalost, isto je i s odraslim žrtvama. Ta žudnja za povišenim podražajem ne utječe samo na naše svakodnevne odluke, već i na naše romantične izbore. Tamo gdje netko drugi nečiju neprorađenu traumu vidi kao crveno upozorenje, slično istraumatizirana osoba vidi potencijalne rizike vrijedne prijateljstva koje dolazi s njima. Za osobu koja trpi trajnu traumu, netko tko joj može pomoći da se nosi s njom i da preživi u tom je trenutku mnogo važniji od nekoga tko joj može pomoći da ozdravi. Takve veze dokaz su toga.
Gdje god vidimo porast PTSP-a vidimo ljude koji koriste nezdrave načine da se nose s tim.
Jedna prijateljica mi je tako rekla da, budući da ona i njezin dečko dolaze iz jednoroditeljskih domova, manje je vjerojatno da će stvoriti takav dom za svoje nerođeno dijete. Ne moramo se svi složiti da odsustvo jednog roditelja traumatizira dijete, no ima dovoljno dokaza koji podupiru to da se djeca sa samo jednim roditeljem nose s emocionalnim, društvenim i psihološkim izazovima s kakvima se njihovi vršnjaci iz dvoroditeljskih domova ne susreću. I onima koji poznaju bol roditeljskog napuštanja i tek trebaju zacijeliti svoje rane, osoba koja je prošla sličnu priču kao i oni, čini se kao logičan odabir. Upravo zbog tog iskustva boli koje je dijelila sa svojim partnerom, moja prijateljica bila je uvjerena u manju vjerojatnost nanošenja iste boli svome djetetu. Ipak, nije odabrala partnera koji je bio upoznat i s procesom zacjeljenja, već onog koji je naučio živjeti sa svojom boli - i u kojoj su tako formirali i odnos.
Mnogi od nas vjeruju kako možemo sagraditi zdrave odnose na nestabilnim temeljima. Međutim, mi smo samo žrtve uboda koje traže druge slične žrtve, umjesto da tražimo ljude koji će nam pomoći zaustaviti krvarenje. Moja prijateljica i njen partner naposljetku su za svoje dijete rekreirali isti traumatsko okružje u kojem su i oni sami odrasli. Rastavili su se ubrzo nakon njegovog rođenja. Krivili su jedno drugo za uništenje odnosa koji je bio predodređen na propast od početka. Napravili su grešku u kojoj su očekivali kako će se njihova zajednička dijeljena trauma prevesti u kompatibilnost, pretpostavljajući da, ako već pate na isti način, da onda i vole na isti način.
Traume iz naših prošlosti čine nas podložnijima na traumatska vezivanja. I otupljivanje kao rezultat toga potiče nas na traženje dodatnih ekstremnih osjećanja i situacija. Kada se dvoje ljudi poveže putem takvih iskustava, oni postaju agenti boli, kao i agenti suočavanja jedno s drugim. Tako se stvara začarani krug ponovne viktimizacije koji osigurava da nijedan od sudionika ne nadiđe bol, jer ona je ta koja ih povezuje.
Bilo je trenutaka kad sam pogrešno zamijenila bol koju sam imala s nekim za nešto puno dublje. Vjerovala sam da dvoje ljudi sličnog podrijetla neće imati problema s izražavanjem sličnih ciljeva, no bila sam u krivu. Kad smo žrtve, naša želja za povezivanjem s drugim žrtvama nije ni racionalna ni iracionalna, ali to je prirodni fenomen koji si ne možemo priuštiti ignorirati.
Dio procesa izlječenja je prepoznavanje da, iako su naši postupci instinktivni odgovori na traumu, imamo moć prepoznati njihove korijene i ispraviti ih. Mi nismo robovi svoje boli. Naša bol nas može zbližiti, ali ostanak u njoj ne pomaže. Ako su zdravlje i dugovječnost ciljevi naših odnosa s drugima, valja se pozabaviti ideologijama koje nas sprječavaju da ih ostvarimo. Kada jednom prepoznamo da se nalazimo u traumatskom odnosu, konačno možemo početi raditi i na njegovom okončavanju.
Tekst je napisala: Arah Iloabugichukwu
Izvorna objava:
https://humanparts.medium.com/stop-mistaking-shared-trauma-for-compatibility-ae8dd1f4c7b4
Website autorice: