"Oprosti. Zafrknuo/la sam."

Ljudi griješe. Bez toga ne bi bilo života, napretka, boljeg... I kada zafrknemo, svijet svejedno ide dalje. No, često ljudski odnosi ne idu - ljubavne veze, prijateljstva, poslovni odnosi... Kroz greške naši odnosi mogu biti i čvršći, no ipak, ako pri pogrešci ne uvažimo onog drugog, sve pada u vodu. To je ona fina nijansa zbog koje neki odnosi jačaju, a drugi se gase.

Kada zafrknemo, uvidimo što smo napravili, pa kažemo 'oprosti', tom riječju i djelom priznajemo drugu osobu, zajedno s njenim osjećajima. Kada kažemo 'oprosti' priznajemo da nam je taj odnos bitan, da želimo da taj odnos traje te da smo svjesno u njemu, ne slučajno. I da ga njegujemo. 'Oprosti' znači da nam je do nečega stalo.

'Oprosti' je riječ za bitne stvari.

No, u najbitnijim stvarima, najbitnijim odnosima, često se događa da ne koristimo tu riječ. Uz svu strast, želju i ljubav brakovi godinama znaju prolaziti bez riječi 'oprosti'. Polako se onda u njima gube prisnost, povjerenje i ljubav - sve ono što nam je bitno. Naposljetku nestane i odnosa kao takvog.

Pa kada nam je nešto toliko bitno, a i dalje ne možemo reći tu veliku riječ, zbog čega je to tako?

Uz sve što sam navela, 'oprosti' znači i preuzeti odgovornost za svoje postupke. A to je ponekad najteže. To znači ne nositi u sebi dječja očekivanja da će netko drugi za nas riješiti naš problem ili naše krive postupke.

Riječ 'oprosti' znači odrasti.

Oprosti' znači imati povjerenje u sebe da i dalje vrijedimo kao osoba i kada zabrljamo. To znači da pristajemo nositi se sa svojim nesigurnostima, ne izbjegavajući ih ili projicirajući ih na druge, u strahu da ćemo 'nestati' ako se ogledamo u njima...

Jer, u neugodnim situacijama mi ljudi često znamo regresirati u malene verzije nas, osjećajući se nemoćnima da išta napravimo, pa i da preuzmemo odgovornost za svoje postupke. Pa tako ostajemo u svojim čahurama, izbjegavamo razgovore ili se pak ljutimo prebacujući krivicu na drugog. Za razliku od 'djeteta u nama' koje spas traži u izvanjskom, odraslo biće ga traži u sebi. Ono i pored svojih nesigurnosti vidi drugoga. I suosjeća. Brine se za svoje bliske odnose, jer zna da kroz njih živi.

Paradoksalno, bivajući 'djecom' kao odrasli iscrpljujemo naše bliske odnose kroz koje i rastemo, ostajući bez prilike da konačno i odrastemo. Kroz odnose se razvijamo i otkrivamo - u njima psihološki nastajemo. Bez ljudskog odnosa nema nas, a nema nas ni bez riječi 'oprosti'.