Jednom davno, u jednom pitoresknom gradiću Živogradu živio je jedan torbar. Živio je na drugom odvojku ulice Vitomira Sudbonosca i izrađivao torbe. I to kakve torbe. Niti jedna nikad nije bila ista. Mušterije koje su dolazile u njegovu radnju birale su različite boje; od crvene, zelene, crne, smeđe, plave pa i boje ciklame. I on je uvijek tim torbama davao svoj pečat. Ponekad snažne jake ručke ili pak dominantan pernati cvijet. Neke su se radile dulje, neke su se radile kraće. Neke bi nastale u dan i brzo otišle svojim putem. Neke su pak trajale mjesecima, detalji su se radili tjednima, unutarnji šavovi pomno su se šivali svečanim koncem. Toliko im je pažnje pridavao da bi mu ponekad nakon završetka remek djela bilo teško predati dalje.

A onda jednog dana pristigla je ona. Tražila je torbu kakvu nikada nijedna tražila nije. Bjele boje vanjštine, čvrstih ručaka boje kave… Na rubovima ponosne kamene perle, dok je unutra sijala purpurna boja topline srca. Majstor torbar se toliko posvetio šivanju ovog djela da je zaboravio na sve druge. Ručke su mu okupirale jutra, a postava boje srca grijala je noći. Konac koji je tkao pozorno je prematao prstima, promatrajući kako svaki njegov dio postaje dio nje. Priča je trajala dugo dana… Prelijevala se u noći, ogledala se jutrima. Sve dok nije došao dan kada je posebna torba bila dovršena. Ništa više se nije trebalo dodati. Niti manje.

No… ovaj puta majstor torbar nije ju mogao ispustiti. Toliko dugo držao ju je u rukama, milovao njezine rubove, tkao njezinu nutrinu… Toliko dugo boravila je među njegovim prstima, da je praznina koja je ostajala u negovom zagrljaju zjapila veličinom provalije.

I torba je ostala u majstorovom krilu.

A djevojka otišla…

Majstor je neko vrijeme promatrao torbu, gledao svoje remek djelo. Ponosio se njime, pozorno ga pokazivao svima. Gledajući torbu sjećao se svakog uvezenog konca, svakog odsjaja novosašivene tkanine. Nije ni primijetio kako je s vremenom odraz u njegovim očima počeo gubiti sjaj, kao i što je i torba počela ispuštati svoj. Ali.. on ju i je i dalje odlučno držao u svom krilu. Ipak, nije znao drugačije, znate.

To mu je malo otežavalo i posao. Naručene male torbice još bi i uspijevao sašiti i otpremiti u svijet, no ona kompleksnija djela, redom su propadala rašivena. Nedovršena. U njegovom krilu za njih nije bilo mjesta. Njegova, sada već siva iznošena torba stajala je potiho oslonjena u naramku i umirivala njegove ruke… Samo, njegove ruke nisu bile stvorene da miruju. Čvrste stvaralačke ruke, jakih mišića podlaktice, sada su popustile svoj hvat, kao da su se pomirile sa sudbinom. Onoga koji miruje, onoga koji više ne iščekuje. Nekako, kao da se i pripremio da će tako biti do kraja života. Sve dok jednog dana nije došla nije ušla ona, a majstoru od čuda torba ispala na pod. A on… on to nije ni primijetio.