Mariju privlače glasni muškarci, velikih manira. Puno pažnje, gesti i prisutnosti donosi joj sigurnost koja otvara sva njena vrata. Za šankom u nekom kafiću upoznaje Ivana. Ivan je upravo ono što joj ‘otima glavu’. Glasan, zabavan muškarac, koji ništa ne prepušta slučaju. Jako brzo naručuje joj piće, dolazi do stola na kojem je bila s prijateljicama i započinje razgovor. Ubrzo joj nudi da je odveze doma. Već sutradan, našao je brojne načine kako da bude tu. Kako da joj popravi zvono na vratima, a zakazao im je i odlazak na koncert jednog regionalnog pjevača, da ju iznenadi. 

Brzo su postali nerazdvojni. Prve tjedne provode po večerama i koncertima. Za sve se brine Ivan. 

Nekoliko tjedana kasnije, Marija je kod Ivana doma, a njemu jave s posla da mu je propao neki dogovor. Mobitel koji je držao u ruci razbio je od pod. Prasak koji je stvorio Mariji je oduzeo je udove. Odveo ju je na neko mjesto koje njeno tijelo dobro zna, ali um mu ne zna dati ime. Glas joj je zanijemio i ostala je tako stajati. Nakon što je prošlo nekoliko minuta Marija mu je pokušala prići, na što joj je Ivan nervozno odgovorio ‘pusti me’ i izišao iz prostorije. 

Marija ga nije ništa nakon toga pitala, no u njenim ramenima prestalo je biti opuštenosti. Bila su podignuta i ukočena. Odavna je navikla i u svojoj roditeljskoj kući ‘hodati po jajima’ i čekati da problem prođe. Nadala se da je i ovo samo jedan događaj kojeg više neće nikad biti. 

Nekoliko tjedana kasnije u kafiću, nakon što ju je jedan drugi muškarac duže pogledao, Ivan nije pričao s njom cijelu večer. Pri povratku iz izlaska, samo ju je nervozno iskrcao iz auta i otišao. Sutradan se pravio kao da se ništa nije dogodilo. Pokušala je pričati s njim, pitati ga što se dogodilo, no on je kazao kako ‘nije bilo ništa’. Marija je to tako i pustila, jer je navikla i da se u njenoj obitelji problemi ‘rješavaju’ tišinom. 

Sljedeći mjeseci nastavili su se s Ivanovom nervozom, razbijanjem stvari, šutnjama od nekoliko dana i nastavcima kao da ništa nije bilo. Marija je postajala sve povučenija i nesigurnija u sebe, promatrajući Ivanove reakcije, te orijentirajući svoj život i navike prema njegovom raspoloženju. Pažnja na svaki njegov pokret i izraz lica iscrpljivali su je. Toliko da više nije imala energije i vremena za svoje odnose s prijateljicama. Iako to nije povezivala tako. Jednostavno je bila umorna. Njen umor odražavao se i na poslu na kojem je bila poluprisutna i nezainteresirana. Dane je preživljavala uz bezbroj kava, samo kako bi nekako ‘izvukla smjenu’. 

Nakon godinu dana, dijagnosticirana joj je usporena štitnjača. Njen umor postao je toliko velik da je morala potražiti pomoć liječnika. Oni su joj dali lijekove i rekli da će to uzimati cijeli život. Mariji je to bilo u redu, jer je navikla da kroz život mora slušati autoritete i sve ono što joj oni kažu. Tako je bilo i u njenoj obiteljskoj kući. Slušala je strogu majku, a oca se bojala. Kad je Ivanu rekla kako će zbog usporene štitnjače morati piti lijekove cijeli život, on joj je odgovorio kako ide kupiti novi bojler za stan. Ona je nastavila kuhati ručak. 

I taj ručak posljednjih mjeseci sve joj je teže padao na želudac. Počela ju je napuhivati hrana, dobila je desetak kilograma viška, a ljute, začinjene stvari teško su prolazile kroz njen probavni trakt. Nakon osam mjeseci, pri posjetu gastroenterologu, dobila je i objašnjenje za to - Helicobacter pylori. Dali su joj nove tablete, ovaj put antibiotike. 

Kad je to kazala Ivanu, on je nastavio jesti ručak. Nakon toga je otišao na svoj drugi posao koji je radio u fušu, prevoženje namještaja. Ovaj put, kad je opet ostala sama doma, za razliku od inače kad bi mir i utjehu tražila u hrani, televiziji ili kupovini, odlučila je potražiti pomoć drugih. 

Marija je 30-godišnja žena odgojena u tradicionalnoj dalmatinskoj obitelji u kojoj je razgovor uglavnom predstavljao viku, a ozbiljan problem bi se zataškavao tišinom. 

Njena majka bila je kontrolirajuća, radišna žena koja ništa nije prepuštala slučaju. Doma je sve bilo ‘po špagi’, roba je bila popeglana, suđe posloženo, a ako bi Marija slučajno napravila nered, umjesto razgovora dočekala bi je vika i kuhača. U školi je moralo sve štimati, u suprotnom bi njezina majka imala izljeve bijesa i reda koji bi rezultirali dugotrajnim učenjem i pisanjem domaćih zadaća. 

Marijin otac bio je odsutan, radišan čovjek koji je tijekom cijelog dana izbivao iz kuće, prvo na svom poslu, pa onda radeći u fušu kako njegovoj obitelji ništa ne bi financijski nedostajalo. Doma bi dulje bio prisutan jedino navečer, na večeri, poslije redovno psujući pred televizijom na političare u Dnevniku. Ti izljevi bijesa nisu bili rezervirani samo za političare s dnevnika. Marijin otac imao je trenutke izgaranja u kojima bi ljutnju, udarce i viku doživjela i njegova djeca. 

Ako bi napravili nešto van očekivanog i željenog, glavna kazna bila je kapelada, šamar, triska. Ako bi ga smetali tijekom gledanja dnevnika, ljutnja i šamar također su bili glavni način odgoja od malih nogu. Zbog svega toga, Marija je odmalena naučila da u svojoj kući hoda kao po jajima i da stvara što manje buke. Odgoj njezinih roditelja bio je čvrst i temeljen na dječjem strahu. 

S druge strane, Marija je imala tri bicikle, uvijek čistu robu, redovito spremljen ručak i večeru, a i doručak, ako je mama bila u kući. Imala je osiguran automobil s 18 godina koji joj je kupio otac, ali i strah od vožnje zbog njegovih izljeva bijesa pri njenim vozačkim pogreškama. 

Ako bi se razbila njena igračka, njen otac prvo bi vikao, pa onda popravio istu. Za svaki problem koji su napravila djeca, prvo bi se vikalo, pa onda priskočilo u pomoć. Marija je istrenirana od malih nogu kad se dogodi nasilje da ostane zamrznuta i čeka da ono prođe. Njeno djetinjstvo je završilo, no njeni prvi intimni partnerski odnosi uvijek iznova vraćali su težinu kojoj je bila izložena kao dijete. 

Tridesete godine počinjale su vrištati sve više ‘U pomoć’. Sve osamljenija, umornija i bolesnija, Marija je imala sve uži izbor - prihvatiti takav način života ili odabrati sebe. Naposljetku, odabrala je sebe. Krenula je saznavati zbog čega na Ivanove reakcije reagira tako kako reagira i zbog čega joj tijelo pokazuje znakove koje pokazuje. 

Način na koji smo odgojeni, ako ga ne osvijestimo, postaje način na koji živimo. Ako smo odrasli u kući u kojoj smo se kao djeca morali nositi s roditeljskim izletima bijesa i kažnjavanjem, na njega u kasnijoj dobi reagiramo tako da ga toleriramo i trpimo, umjesto da se zaštitimo. 

Modrice nisu jedini način zlostavljanja. Puno češće su to kronične i psihosomatske bolesti. 


Piše: Irena Jurjević,  mag.paed., mag.soc., M.Psych (Gest)