„U tom odnosu malo toga valja, no ja sam i dalje tu. Ostajem jer znam da može drugačije, ostajem da nađem mir, makar ga tu nikad u potpunosti nisam ni osjetila.”

-svjedočanstvo klijentice

U odnosima često ostajemo onda i kada oni već dugo, dugo nisu hranjujući za nas. Ili jednostavno ne znamo uzeti plodove iz tog odnosa. Trudimo se, ne puštamo, pojašnjavamo si, opravdavamo. U odnosima često ostajemo i onda kada ih fizički napustimo, no s njima smo i dalje u mislima, uporno u našim glavama čekajući razrješenje. Nešto se mora razriješiti inače to nije to, nema mira u našim srcima. Pa bezbroj puta odlazimo, vraćamo se, vjerno gledajući u mjesto koje možda nije za nas - ili ga još nismo učinili našim.

Zbog čega žena ili muškarac najčešće ostaju u odnosu koji nije plodan za njih? U ovoj ljubavnoj nevolji može nam pomoći koncept (u Gestalt psihoterapiji) zvan - nezavršeni poslovi.

Nezavršen posao terapijska je definicija kojom se pojašnjava ljudska težnja za dovršenjem, za postizanjem cjeline (njem. gestalt - cjelina, op.a.) kojom ćemo dobiti sve ono što nam treba. Sad, kakva god ta cjelina bila, pa bila i u obliku 3D globusa u koji smo umjesto nedostajuće puzle uglavili bombonjeru. Nije da paše, al barem nije rupa. A mi imamo cjelinu, s 'Griottom' umjesto puzle. No, bar globus nema rupu. Baš kao i naše srce.

U emotivnom smislu partnerskih odnosa, puzla je naša potreba za ljubavlju, viđenjem, pripadnošću... koju u nedostatku izvornog elementa nadoknađujemo s onim što to nije, ali barem sliči. Pa tako tražimo ljubav na mjestima gdje je ona nepotpuna ili je jednostavno drugačija, čekujući ljubav od partnera koji nam je ne mogu dati ili nam je ne mogu dati na način koji tražimo.

Često djeca, bivajući u obitelji s emotivno nedostupnim roditeljem, tu pripadnost i dostupnost u odraslim godinama žele ostvariti s partnerima koji pružaju slične uvjete. Pa tako stojimo iznova na istom mjestu u odnosu očekujući da nas on ili ona konačno vide, da nam pruže sve ono što nam treba.

Čekamo ih tada vječno, kao što smo čekali i svoje roditelje, da dođu i budu s nama. Jer, djetetu u obiteljskom okružju ne preostaje ništa drugo nego da čeka – ili da se ljuti. Izlazak iz obiteljskog okružja za dijete nije moguć. Promjena roditelja nije moguća i u tom trenutku djeca mogu jedino mijenjati sebe; prvo tražiti, pa onda čekati ili ljutiti se jer to nešto što im treba ne stiže. Takvu emociju i očekivanja nosimo sa sobom i u naše druge bliske odnose. Sličan koncept koji nam je nekoć omogućio da preživimo u primarnoj obitelji, primjenjujemo i u daljnjem životu s drugim bliskim ljudima.

Tako smo već preživjeli puno puta pa možemo i opet. Ipak, očekujući da će ovaj puta biti drugačije. Ljudski um i njegov način funkcioniranja uistinu su izuzetni. Ukoliko nam ne uspije iz prve ostvariti zadovoljenje neke svoje potrebe (ljubav, prihvaćanje, viđenje...) mi, ljudska bića, nanovo stvaramo slične situacije kroz život u kojima ćemo tu potrebu moći zadovoljiti/popraviti. Pa onda često one fatalne ljubavi na prvi pogled bivaju i one ljubavi koje će nam (nakon prvog predivnog sudara) potegnuti sve one mehanizme nedostatnosti koje smo povukli iz primarnih godina. Zbog njih ćemo i dalje stajati tamo gdje ne treba stajati ili ćemo pak tražiti prekomjerno tamo gdje ne treba tražiti.

Paradoksalno, ponavljajući situacije u kojima možemo završiti naše nedovršene poslove, u njima očekujemo i kako se oni neće završiti, kao što se nisu završili bezbroj puta prije, čime često produljujemo traumu i potvrđujemo si kako si svi naši partneri „isti”. Psihologija u tom slučaju nudi novi zanimljiv termin, samoispunjujuće proročanstvo, koji kaže: očekujući da će se nešto dogoditi, to se najčešće i dogodi.

Terapijski gledano, kada je u pitanju partnerstvo, dobro je znati da smo u njemu najčešće u odnosu s nama samima, s našim očekivanjima, s našim strahovima i svim projekcijama koje taj odnos nudi. Naš partner je divno, čisto bijelo platno na koje mi oslikavamo sva naša očekivanja. Na to platno možemo naslikati svašta, a možemo slikati i po zraku, misleći da je platno. Dok slikamo možemo promatrati platno, ali možemo i promatrati našu ruku koja slika. Koliko imamo svjesnosti gdje se nalazimo, koliko odgovornosti smo voljni preuzeti kao odrasli u odnosu, a manje kao djeca, toliko lakše plovimo i volimo.

Izbor je na kraju, ipak na nama.