Panični napadi su jedno od najneugodnijih iskustava kojih čovjek može iskusiti. Mogu se javljati vezano uz određenu anticipaciju događaja tj. stvarnog ugrožavajućeg događaja ali i potpuno neočekivano, ne vezano ni uz koji kontekst ni događaj. Panične napade, koji se javljaju bez očitog povoda, prate niz emocionalnih i fizioloških simptoma: nedostatak zraka, gušenje, ubrzan puls, drhtanje, mučnina, vrtoglavica, znojenje, strah od smrti, ludila, gubitka kontrole… Panični napadi se javljaju najčešće u adolescenciji te se mogu pojavljivati do kasnih tridesetih. Vrlo često osobe koje imaju panične napade su ujedno i depresivne – njihova depresivnost proizlazi iz osjećaja bespomoćnosti koji se pojavi na podlozi misli „Moj vrijednosni sustav ne valja, nije dobar, a novog još nema.“
U psihološkom smislu, panični napadi su iskustvo kad osoba kontaktira sredinu a nema podršku za to, stari načini postojanja više ne vrijede, a novih još nema, još uvijek se traži nov način postojanja u okolini – gubi se podrška, ground i osoba ima panični napad. Do toga dolazi jer ljudi imaju neke naučene i stečene obrasce kontaktiranja svijeta oko sebe koji u jednom trenutku postanu neproduktivni, kao da okolina više ne daje odgovor na njih, polje ne reagira. Vrlo često ti obrasci kontaktiranja osobe s okolinom skrivaju strah da će npr. u očima drugih ispasti glupi, mali, beznačajni, da je svijet opasno mjesto, da ako ostanu sami će nestati, strah od besmisla, smrti…
Taj strah i vjerovanja su nastala kao posljedica iskustva kojih je netko imao i čine tlo po kojem osoba hoda po ovom svijetu, odnosno čine jedan vrijednosni sustav osobe, podržavaju je. Također, osoba tim tlom hoda i postoji u svom tijelu, sa svim njegovim senzacijama, osjetima, visceralnim doživljajima… koji osobu također podržavaju, daju jedan generalni osjećaj stabilnosti i sigurnosti. U jednom trenutku čovjekovog postojanja dogodi se da stari i naučeni obrasci postojanja i kontaktiranja okoline više ne vrijede, nešto kolabira – vrijednosni sustav se mijenja, vrijednosti, vjerovanja, smjernice koje je netko imao više ne podržavaju, zaustavlja se disanje, blokiraju se osjećaji i prirodan protok energije u tijelu, prestankom disanja blokiraju se misli i na taj način organizam se drži u nekoj sigurnosti, bez toka informacija izvana ili iznutra. Novog na vidiku još nema, nikakve nove vrijednosti, sustava, novog načina postojanja i kontaktiranja okoline. Osoba postaje suspendirana u prostoru i vremenu.
To stanje naziva se panika, panični napad sa svojim pozivom za novom prilagodbom, adaptacijom, odnosno kreacijom. Tako da panični napad u svojoj osnovi nosi poziv za daljnji rast i razvoj, traži novu adaptaciju, kreiranje novog sustava vrijednosti koje će činiti tlo po kojem će osoba hodati, traži vraćanje svom tijelu, odnosno prepoznavanju svojih autentičnih potreba. Kao da se osobi pruža nova mogućnost građenja vlastite budućnosti koja je autentična, ispunjena i u skladu sa samim sobom i okolinom. Na taj način kao da se nudi jedna nova perspektiva gledanja na panični napad. Tako da se može reći da panični napad, sa svim svojim teškim i neugodnim aspektima, posjeduje neku ljepotu u potencijalu kojeg donosi jer u osnovi krije rast i razvoj pojedinca.