PTSP nije ograničen samo na izravno iskustvo rata. On može nastati kao posljedica prijetnje ili stvarne izloženosti osobnom napadu, seksualnom nasilju, otmici, zatočeništvu, mučenju, prirodnoj katastrofi, prometnoj nesreći. Kad se radi o djeci, u seksualno nasilne događaje spadaju i razvojno neprimjerena iskustva bez nasilja ili ozljede. Poremećaj nastaje i kao posljedica promatranja prijeteće ili teške ozljede, neprirodne smrti, fizičkog ili seksualnog nasilja na drugim, obiteljskog nasilja, zdravstvenih katastrofa. Posredna izloženost traumatskom događaju uže rodbine ili prijatelja također se ubraja u uzroke.
Traumatski događaj može ponovno biti doživljen na različite načine. Čest simptom je uznemirujući san kojem se odigrava traumatski događaj. Osoba može iskusiti disocijativna stanja (neosjećanja sebe i okoline) koja mogu trajati od nekoliko sekundi do nekoliko sati, pa i do nekoliko dana, za vrijeme kojih se događaji ponovno proživljavaju ili osoba osjeća da se taj događaj odigrava u trenutku. Sami “flashbackovi” su uglavnom kratkotrajni, no povezani s produljenom patnjom i pobuđenošću. Najčešće dolaze kad je osoba izložena podražajima koji nalikuju ili simboliziraju neki dio traumatskog događaja (primjerice vjetrovito vrijeme nakon uragana, susret ili situacija koja podsjeća na osobu ili mjesto zlostavljanja). Okidač može biti i fizička senzacija vezana uz proživljenu traumu (primjerice, lupanje srca). Podražaji povezani s traumom stalno se izbjegavaju. Izbjegavaju se misli, sjećanja, osjećaji ili razgovori o traumi, kao i aktivnosti, mjesta, situacije ili ljudi koji mogu potaknuti neugodna osjećanja.
Osoba može izgubiti sjećanje na neke dijelove traume, razviti negativnu sliku o sebi, svoj život, druge i svoju budućnost. Gubi interes za aktivnosti koje je voljela ili se bavila s njima prije traumatskog događaja, osjeća se odvojeno i otuđeno od drugih, kontinuirano ne može doživjeti sreću zadovoljstvo, ljubav, intimnost. Lako plane, reagira agresivno na mali povod ili bez njega, autodestruktivna je prema sebi i svom životu (opasna vožnja, samoozljeđivanje, opijanje i slično).
Osobe s PTSP-om mogu biti jako osjetljive na neočekivane podražaje, jaku buku ili iznenadne pokrete. Teško se fokusiraju u aktivnostima, imaju noćne more ili problem s kvalitetnim i neprekinutim snom. Mogu proživljavati i disocijativne simptome odvojenosti od vlastitog tijela (depersonalizacija) ili od svijeta koji ih okružuje (derealizacija).
PTSP se može pojaviti u bilo kojoj dobi (nakon prve godine života, prema priručniku DSM-5). Simptomi obično počinju tijekom prva tri mjeseca nakon traume, iako mogu proteći mjeseci, pa i godine prije nego što budu zadovoljeni trenutni kriteriji za dijagnozu.
PTSP više razvijaju osobe koje su u dječjoj dobi (do šeste godine) bile izložene traumi ili je bila prisutna anksioznost, te osobe s prethodnim paničnim, depresivnim, opsesivno-kompulzivnim poremećajem ili prethodnim PTSP-om. Po statistici, PTSP više zahvaća osobe nižeg socio-ekonomskog statusa, slabijeg obrazovanja, izložene nepovoljnim uvjetima odrastanja (siromaštvo, obiteljska disfunkcionalnost, smrt roditelja).
Zaštitni čimbenik protiv razvitka PTSP-a je dobra socijalna podrška prije izloženosti traumatskom događaju.
Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., M.Psych (Gest)