„Nemoj lupati vratima!“, „Ne penji se na taj zid“, „Ne valjaj se po tom podu“ redoviti je repertoar nakon kojeg mame i tate grčevito uzimaju svog mališana i bez objašnjenja udaljavaju ga s mjesta zločina. Ili uz nešto nadopunjenu varijantu. Onu u kojoj ih dijete pita: „Zašto?“ Pa uslijedi klasičan odgovor: -Zato što sam ti ja tako rekao/la.

Rezultat svega toga jest da će vaš mališan zaključiti da se nešto ne smije raditi jer izaziva ljutnju mame i tate. Vjerojatno će nakon toga i prestati izvoditi tu radnju, ili će ju samo prestati izvoditi u vašoj blizini.

Kada je u pitanju trenutna reakcija, dio djece će na zabranu reagirati pasivno, ali veliki dio njih reagirati će i burno, buneći se i plačući. U najekstremnijim slučajevima nije isključeno niti vrištanje kao i odguravanje roditelja.

Sličan scenarij imala sam prilike posvjedočiti nedavno kod jedne mame koja je jako lupanje kliznih vrata (u opravdanom strahu da mališan ne polomi sve prste) brzinski išla riješiti verbalnom zabranom dječaku te njegovim fizičkim odvajanjem od vrata. To je naposljetku rezultiralo njegovom žestokom ljutnjom koja nimalo nije jenjavala, a tome nikako nije pomoglo ni to što su roditelji ljutnju pokušavali smanjiti odmicanjem dječakove pažnje na neke druge sadržaje.

Ali. Uvijek može postojati ali.

Što bi se dogodilo da je dječakova mama nakon sprečavanja lupanja kliznim vratima simulacijom njihovog pritiska na njegove prstiće taktilno pokazala mališanu što se može dogoditi kada bi vrata jako zalupila po njima – možda bi tada ljutnja dječaka jenjala puno prije. Ili možda ne bi ni započela. A ako i bi, sličan pristup urodio bi plodom drugi put, ili treći.

U žurnoj svakodnevici zbog previše obaveza i vanjskih pritisaka često znamo zaboraviti da djeca tek upoznaju svijet. A mi smo tu da im pomognemo u tome na što bezbolniji način. I ako su blizu neke opasnosti, mi smo tu da ih zaštitimo. Ali i da im objasnimo.