Dugotrajna depresija je prostor odgođenog žalovanja. To je petlja u kojoj bivamo, najčešće nesvjesni svojih unutarnjih emocija, zatvoreni unutar svoja četiri zida (stana ili tijela) jer su tuga i žalovanje nešto od čega naše svakodnevno društvo odmiče pogled.
Iskazivanje emocije gubitka za nas predstavlja toliku veliku frustraciju da ju zakapamo duboko u nama i pokrivamo nama društveno prihvatljivim distrakcijama. Pretjerano pijemo, kupujemo, okupiramo se obvezama, zatvaramo se u sebe da nas se ne vidi. Sve to činimo kako ne bismo naišli na osudu, nama zamišljenu ili stvarnu.
I dok se depresija koja sadržava tugu lakše prepoznaje, puno teže primjećujemo onu koja je zamaskirana. Depresija se može kriti iza bijesa, hladnokrvnosti, pa čak i smijeha. Iako predstavlja često povlačenje, depresija se može kriti i iza pretjeranog izlaganja javnosti, adrenalinskim zabavama i šarolikim velikim društvima.
Ono što je zajedničko svim tim okvirima je kontinuirano stanje nezadovoljstva i beznađa. Osjećaj kako ne vidimo kraj toj patnji prisutan je kod svakog tko je dotakao ovaj dio ljudskog iskustva. Svim tim iskustvima karakteristično je i ostajanje u unutarnjoj samoći, izbjegavanje dijeljenja svog iskustva straha s nekim značajnim drugim. Jer depresija je upravo to – ostajanje samima, bilo to u mnoštvu ili u vlastitoj sobi.
Depresija označava i boravak u prošlosti, pogled prema nekim minulim vremenima, boljim verzijama sebe i naših života, nikad ne ispričanim lijepim pričama. Ona označava nemirenje s tim krajevima i strah od zaključaka.
Bitno je znati i to kako možemo žalovati za onim što se dogodilo, ali i za onim što se nikada nije imalo prilike dogoditi.
Često se u svome radu s klijentima dotaknem tako upravo onih života koji se završetkom jedne priče nikada neće dogoditi. Jako je bitno uz podršku otpustiti i taj dio. Destruktivan odnos nije nešto za čime žalujemo, no često emotivno ostajemo u njemu jer nismo odžalovali sve one lijepe stvari koje se u tom odnosu nikad nisu dogodile. A njegovim završetkom ni neće. Sretna obitelj koja nikad nije stvorena, djeca koja nisu rođena, ili pak zajedničko vrijeme koje nikad nije omogućeno. Tek tad, kada sagledamo i tu drugu stranu tog novčića, možemo se početi miriti s cijelim iskustvom.
Kada se na depresiju pogleda kao na prostor jedne tuge, ona je upravo to: prostor da sagledamo ono tamno, ono svijetlo, sve što se dogodilo ili pak nije. Da uzmemo što nas spada, integriramo ono što možemo, otpustimo što ne možemo i krenemo dalje.