Psihološka trauma je događaj (jedan ili više ponavljajućih) koji ljudski mozak i tijelo vraća u stalno stanje preživljavanja i ugroze, čak i godinama nakon što je događaj završio.
Ponavljajućim osjećanjima straha, zamrznutosti ili bijesa, tvoji dani su oteti s pokušajima života i nekontrolirane traumatske obrane. Pojedine riječi, mirisi, dijelovi dana u trenutku sekunde odvedu te u mrak vlastitog uma, bez mogućnosti da se obraniš od vlastite reakcije. Bez obzira koliko čvrsto si govoriš kako ćeš sljedeći put drugačije, kako ‘to nije ništa strašno’, kad se dogodi okidač, tijelo krene u stanje obrane i potrebni su sati, ponekad i dani kako bi ponovno postigla/postigao osjećaj sigurnosti i samo-regulacije.
Ako primjećuješ da ti se događa neka od ovih situacija u životu:
•Zamrznutost u bliskim i intimnim susretima
•Nekontroliran bijes pri osjećaju nesigurnosti ili u nepoznatim situacijama
•Strahovi/napadi panike pri javnim nastupima i u novim situacijama
•Gubitak osobnosti/osjećaja sebe u partnerskim odnosima
Jako je vjerojatno da pri određenim okidačima tvoj um odlazi u stanje ugroze, reagirajući otupljivanjem, borbom, bijegom ili nekim drugim načinom gubitka sebe.
Traumatski događaji su preplavljujući događaji u kojima se kod osobe pale osnovni mehanizmi autonomnog živčanog sustava za preživljavanje. Na raspolaganju su nam tada najstariji izbori: mobilizacija, imobilizacija, te posljednji: društveno povezivanje, najmlađi sustav koji je razvijen u našem mozgu prije 200 milijuna godina. Mobilizacija je razvijena prije četiristo milijuna, a imobilizacija prije petsto milijuna godina. Upravo nedostatak ovog posljednjeg uzrok je produljene patnje čovječanstva pri velikim katastrofama i gubicima. Nemogućnost da se povežemo s drugima glavni je uzrok nastanka odgođenih traumatskih reakcija u daljnjim mjesecima, pa i godinama, daleko nakon što je traumatski događaj završio. Naše tijelo pritom prolazi kroz osjećanja kao da se trauma opet i iznova događa u tom trenutku, uzrokujući patnju koja ne završava nikad. Ako bismo mogli navesti približnu definiciju vječnog pakla na zemlji - neprorađena trauma bi bila upravo to.
To nije prirodno stanje života i takvo iskustvo življenja ne mora trajati zauvijek. Trauma je zalječiva i možemo napraviti puno toga kako bismo imali sretan i zadovoljan život. Kvalitetu života značajno možemo poboljšati malim izmjenama stila života (šetnje, izlaganje dnevnom svjetlu, tjelesna aktivnost), terapijskim intervencijama (EMDR, TRE, tjelesna terapija i dr.) te društvenom aktivnošću i solidarnošću - o svemu tome šire ću pisati u narednim člancima.
Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., M.Psych (Gest)