U prirodi čovjeka je da teži kontaktu i odnosu, da traži ljubav potporu i utjehu u drugima. Povezivanje je i jedan od najmlađih evolucijskih ljudskih mehanizama u reakciji na životnu ugrozu. Prije pola milijarde godina u ljudskom tijelu prvo su razvijeni sustavi za imobilizaciju (Dorsalno-vagalni živčani sustav), potom sustavi za mobilizaciju (Simpatički živčani sustav), te zadnji, sustavi za međuljudsko povezivanje (Ventralno vagalni živčani sustav). 

Svi oni imaju svoju ulogu u preživljavanju, no ako iz načina nošenja sa stresom isključimo ovaj, najmlađi način regulacije, potičemo život ispunjen psihičkim tegobama, kao i zdravstvenim komplikacijama. 

S evolucijske perspektive, održavanje stabilnih bliskih odnosa bitno je za preživljavanje čovjeka i za produljenje vrste. Većina nas ima potrebu ‘pripadati’, želimo bliskost i privrženost u svom životu. No, kad su u pitanju veze, često nailazimo na prepreke. 

Ako si primijetio/la da su tvoje partnerske i prijateljske veze emotivno zahtjevne i iscrpljujuće dobro bi bilo pogledati što se krije u pozadini toga. U tome ti može pomoći analiza tipa privrženosti kojem bi mogao/la pripadati. Test je osmislio R. Chris Fraley, profesor s Odjela psihologije sa Sveučilišta u Illinoisu. Donosi analizu tvog stila privrženosti, ali i analizu stilova tvojih roditelja. 


ISPUNI TEST 


Teorija stilova privrženosti potječe iz pedesetih godina prošlog stoljeća, postavio ju je John Bowlby. Prema njoj, četiri stila privrženosti prevladavaju u ljudskim odnosima. 

-sigurni

-izbjegavajući (odbacujući)

-anksiozni (preokupirani)

-dezorganizirani (uplašeno-izbjegavajući)

Stil privrženosti razvija se u najranijim mjesecima i godinama života i često ostaje tako ustaljen kroz život. Stil privrženosti formiran je kod djeteta u najranijoj razvojnoj dobi kroz odnose s njegovim roditeljima ili roditeljskim figurama. 

Dijete u najranijoj razvojnoj dobi ovisi o svojim skrbnicima, traži utjehu, umirenje i podršku. Ako su njegove potrebe uvažene, ono formira siguran stil privrženosti. Ako roditelj ne uspijeva osigurati brigu za djetetove psihičke i fizičke potrebe, velika je vjerojatnost da će se ono prilagoditi tako da razvije jedan od nesigurnih stilova privrženosti. 

Kako se stilovi privrženosti odražavaju u odrasloj dobi? Kako nastaju?


  1. Anksiozni (preokupirani)

Za osobe s anksioznim tipom privrženosti partnerska veza je od presudne važnosti. Njihov partner je njihova ‘bolja polovica’, i pomisao da su sami ili da bi mogli izgubiti partnera jako ih plaši. Često o sebi imaju negativno mišljenje, dok u drugima vide sve najbolje. Od drugih traže odobravanje, potporu i posvećenost, a održavanje partnerske veze im je od presudne važnosti. No, isto tako strahuju od toga da njihov partner ne osjeća isto. Boje se napuštanja i potrebna im je neprekinuta pažnja, briga i prisutnost kako bi se osjetili sigurnima, što im je prioritet. 

Ako njihov partner nije prisutan i ne pruža dovoljno podrške i posvećenosti, još više će je tražiti, bit će jako okupirani svojom partnerskom vezom, preplašeno tražeći ljubav. 

Anksiozni stil privrženosti razvija se u najranijoj dobi u odnosu s roditeljima koji su bili nedosljedni u svojoj brizi prema djetetu. Kad bi dijete plakalo i tražilo pažnju, roditelj bi povremeno žurio da zadovolji njegove potrebe ali ponekad i ostavljao dijete da se samo utješi. Dijete tako počinje razvijati nepovjerenje prema roditelju, u isto vrijeme imajući veliku potrebu za roditeljskom pažnjom zbog čega se od njega teško odvaja. Slične odlike izražava i u odrasloj dobi u bliskim odnosima s partnerom i prijateljima. Imaju velik strah od napuštanja i odbacivanja, samopoštovanje im je nisko i trebaju stalnu potvrdu od svojih partnera (ili prijatelja). 


2. Izbjegavajući (odbacujući)

Često se percipiraju kao ‘osamljeni vukovi’, jaki, nezavisni i samodostatni. Osobe izbjegavajućeg tipa privrženosti ne moraju biti nužno izbjegavajuće u fizičkom kontaktu, no u emotivnom da. Imaju visoko samopouzdanje i pozitivan pogled o sebi. Vjeruju da ne moraju biti u vezi da bi se osjećali potpuno. Ne žele ovisiti o drugima, već drugi ovise o njima, traže od njih potporu ili odobrenje u društvenim situacijama. Odrasle osobe s ovim tipom privrženosti uglavnom izbjegavaju emotivnu bliskost i teže skrivanju ili potiskivanju svojih osjećaja kad su suočeni s mogućom emotivno nabijenom situacijom. 

Djeca roditelja koji prakticiraju strog i emotivno distancirajući odnos te koji od njih od ‘malih nogu’ očekuju nezavisnost bez prostora da izraze svoje emocije, često razviju ovakav tip privrženosti. Ako dijete osjeti da roditelji ne uvažavaju njegove emotivne potrebe, prestat će to očekivati od njih. Ono je tako naučilo da ne traži podršku i da emocije ne treba izražavati, jer roditeljski odgovor neće dobiti. Isto primjenjuje i u odnosima u odrasloj dobi.


3. Dezorganizirani (uplašeno izbjegavajući)

Za razliku od prva dva stila, gdje postoji predvidljivost u postupanju, odrasla osoba s ovakvim tipom privrženosti pokazuje nestabilne i nejasne crte ponašanja u odnosima s drugima, s velikom dozom nepovjerenja. Strah je centralni aspekt razvoja ovog tipa privrženosti. Za njih, partner i romantična veza su izvor i čežnje i straha. ‘Uplašeno-izbjegavajući’ žele intimnost i bliskost, no imaju problem s povjerenjem i oslanjanjem na druge. Ne reguliraju dobro svoje emocije i izbjegavaju jako emotivno vezivanje, ponajviše zbog straha od povrede.

Dezorganizirani stil privrženosti razvije se kod djeteta čiji roditelj, koji bi trebao biti izvor sigurnosti, postane izvor straha. Ako je roditelj nepredvidljiv i ekstreman (primjerice briga pa vikanje) u svojim reakcijama prema djetetu, ono se može početi bojati za svoju sigurnost. Dijete u takvim situacijama ne zna što očekivati, ponajviše hoće li njegove potrebe uopće biti zadovoljene. 

Ovaj stil može biti i rezultat traumatizacije ili zlostavljanja djeteta u najranijoj dobi. Roditelj se prema djetetu ponašao nepredvidljivo i agresivno zbog čega dijete naknadne veze sa svojim bližnjima počinje promatrati kroz strah. Roditelji ovaj pristup ne moraju nužno primjenjivati svjesno, to može biti rezultat njihovog traumatskog djetinjstva. Bijes, kažnjavanje te ponajviše fizička kazna osnova su formiranja dezorganiziranog tipa privrženosti kod osoba, koji se smatra najtežim i najiscrpljujućijim od svih nesigurnih tipova privrženosti.

Takva djeca od svojih roditelja mogu tražiti bliskost, ali u isto vrijeme i odbijati roditeljsku blizinu i udaljavati se zbog razvijenog straha. I u odraslim partnerskim odnosima također očekuju odbacivanje, razočaranje i povredu kao nužnu karakteristiku odnosa. Pritom i dalje žele emocionalnu bliskost, no boje je se. 


4. Sigurni 

Za razliku od prva opisana tri stila u ovom članku, koji se svrstavaju u nesigurnu kategoriju privrženosti, sigurni tip privrženosti opisuje kapacitet osobe koja se osjeća dobro u otvorenom izražavanju svojih osjećaja. Osobe koje njeguju siguran stil privrženosti opušteno se oslanjaju na svog partnera i njihov partner to može isto s njima. Takve veze počivaju na iskrenosti, toleranciji i emotivnoj bliskosti. U bliskim vezama, osobe sa sigurnim stilom privrženosti napreduju, no isto tako, ne boje se biti sami. To je zato što ne ovise o odgovorima ili odobrenjima svog partnera i generalno imaju pozitivan stav o sebi i drugima. 

Roditelji osoba sa sigurnim stilom vezivanja u najranijoj razvojnoj dobi bili su tu za njih emotivno i fizički. To ne mora značiti nepogrešivost u odgoju, no takav roditelj prema djetetu se ponašao predvidljivo i umirujuće, reagirajući na djetetovu uznemirenost ili neku drugu potrebu. Prateći djetetove potrebe, roditelj je povremeno osiguravao bliskost i brigu, ali i prostor za djetetovu znatiželju i istraživanje. Takvi roditelji uspjeli su zadovoljiti potrebe svog djeteta, bez gubitka povjerenja. Dijete je u tom odnosu ostvarilo osjećaj vrijednosti i samosvjesnosti, ali i vjere da su i druge osobe oko njega vrijedne. 

_______________________________________________________________________________________

Stil privrženosti presudan je u kvaliteti našeg cjeloživotnog iskustva, ali i iskustva naše djece jer se on prenosi međugeneracijski. Mnoge studije navode direktnu povezanost nesigurnog stila privrženosti s većom vjerojatnosti razvitka Post-traumatskog stresnog poremećaja, ako je osoba tijekom života izložena traumatskom događaju. 

Dezorganizirani stil privrženosti ima najveću povezanost s razvitkom PTSP simptoma, a iza njega slijedi anksiozni stil privrženosti. Za izbjegavajući stil privrženosti nije pokazana značajna povezanost u razvitku PTSP simptoma. Sigurni stil privrženosti pak imao je povoljan utjecaj u smanjenju PTSP simptoma osobe. (Studija: https://openaccess.city.ac.uk/id/eprint/12624/1/Woodhouse_et_al2015textcopy.pdf). 

Ako želiš doznati kojem tipu privrženosti bi mogao/la pripadati, link na test koji je osmislio R. Chris Fraley je tu:

TEST


Piše: Irena Jurjević,  M.Psych (Gest), mag.paed., mag.soc.

Foto: Daria Obymaha, Pexels


Izvori:

Ainsworth, MD, Bell, SM.(1970). Attachment, exploration, and separation: Illustrated by the behavior of one-year-olds in a strange situation. Child Development, 41(1), 49-67.

Bowlby, J.(1982). Attachment and Loss: Volume 1 Attachment. 2nd ed. New York: Basic Books.

Mikulincer, M., Shaver, P.R. (2007). Attachment in Adulthood: Structure, Dynamics, and Change. Guilford Press.