Ozdraviti od traume znači osjećati se slobodno - da znamo što znamo i da osjećamo što osjećamo, bez osjećaja preplavljenosti, razbješnjelosti, srama ili urušavanja. 

Za većinu ljudi to znači pronaći način da budu smireni i fokusirani, te ono najbitnije, da mogu zadržati mirnoću u odgovoru prema slikama, mislima, zvukovima ili fizičkim senzacijama koje ih podsjećaju na prošlost. Biti slobodan od traume znači biti prisutan u sadašnjosti i s ljudima oko sebe. To znači i da ne moramo više držati tajne za sebe, kao i tajne oko načina na koje smo uspjeli preživjeti. Ti ciljevi nisu koraci koji se trebaju postići jedan za drugim. Oni se preklapaju i neki mogu biti teži od drugih. 

Postoji mnoštvo vještina putem kojih čovjek se prirodno umiruje već tisućama godina. Naš sistem za uzbunu (amigdala, somatosensory cortex) možemo direktno trenirati kroz način na koji dišemo, govorimo (pjevamo) i krećemo se. To je princip koji se već tisućama godina koristi u Kini, Indiji i drugdje kroz religijske prakse, a koje se danas i dalje smatraju odveć alternativnima. 

Joga u Indiji, Tai Chi i Qi gong u Kini, ritmično bubnjanje u Africi, neki su od primjera. 

Kulture Japana i Koreje su pak razvile borilačke vještine s fokusom na razvitak svrhovitog pokreta i bivanja u sadašnjosti, sposobnostima koje su inače oštećene kod traumatiziranih pojedinaca. Aikido, Judo, Tae kwon do, Kendo, Jujitsu, Caopeira - tehnike su koje uključuju tjelesni pokret, disanje i meditaciju. 

Svi ovi pristupi polako ulaze i na glavna vrata ‘trauma informed’ ustanova, zahvaljujući sve većem broju studija koje potvrđuju njihovu dobrobit u radu s traumatiziranim pojedincima. 

Bessel van der Kolk, ime je koje se često spominje u znanstvenim krugovima pri radu na traumama. Njegovi nalazi i studije i danas su često citirani na stručnim usavršavanjima, skupovima i edukacijama. Van der Kolk je u svom dugogodišnjem pionirskom radu s istraumatiziranim pojedincima isprobao različite načine rada, a one uspješnije opisao je u knjizi Body keeps the score, djelu koje nažalost još nije prevedeno na hrvatski jezik, no čiji sadržaj je od važnosti za populaciju s ratnog područja bivše Jugoslavije. 

Ovo su neki od pristupa koje možemo odabrati u zacjeljenju i samozacjeljenju traume:

1. Mindfulness/svjesnost. Samo primjećivanje naše nervoze, straha ili druge smetnje pomaže nam preusmjeriti našu perspektivu ka nekim novim izborima, umjesto one automatske već davno naučene reakcije. Primjerice, puno možemo otkriti o sebi samo ako se hrani koju jedemo posvetimo svjesno, bez distrakcije, sjedeći za kuhinjskim stolom, uzimajući je s tanjura. Boravkom u prirodi i percepcijom njenih zvukova također utječemo na aktivaciju amigdale te balansiramo mehanizme obrane autonomnog živčanog sustava.

2. Bliski odnosi. Da bismo se oporavili, naš um, tijelo i mozak trebaju biti uvjereni da je sigurno otpustiti. Nakon akutne traume, poput napada, nesreće ili prirodne katastrofe, osobe trebaju prisutnost poznatih ljudi, lica i glasova; fizički kontakt, hranu, zaklon, sigurno mjesto te vrijeme za spavanje. Naši sigurni načini vezivanja su naša najveća zaštita protiv prijetnjeOporavak od traume podrazumijeva ponovno povezivanje s ljudima oko sebe. Zbog toga je traumu nastalu u odnosima teže zacijeliti od trauma nastalih u prirodnim katastrofama ili prometnim nezgodama.
Odabir psihoterapeuta s kojim se osjećamo sigurno i podržano može biti jedan od načina na koji možemo zacijeliti boli koje se rekreiraju u našim bliskim odnosima.
Pojedinci koji imaju životno iskustvo da se ne osjećaju sigurni s nijednim čovjekom sigurnost mogu potražiti sa životinjama, konjima ili psima.

3. Sudjelovanje u zajednici. Glazba, ritam, pokret i zajedništvo pomažu zacijeliti traumu. Ovdje ulaze i zborno pjevanje, aikido, tango, humanitarne aktivnosti, odnosno svako zajedništvo koje nam daje osjećaj postojanja i smisla.

4. Dodir je najprirodniji način na koji se čovjek smiruje. Zagrljaj, dodir, ljuljuškanje… Najsigurniji način za dodirnuti nekog je kroz ruke, jer tako i oni mogu dodirnuti nas natrag. 

5. Aktivnost. Tijelo koje je izloženo nekom ekstremnom iskustvu luči hormone stresa koji su tu da nam daju snagu i izdržljivost za izuzetne uvjete. Zbog toga, osobe koje u aktivno sudjeluju u pomoći pri nekoj katastrofi u manjem riziku za traumu, nego osobe koje su u tom trenu bespomoćne i imobilizirane. Tjelesna psihoterapija povoljan je pristup za otpuštanje zatočenih tjelesnih senzacija i reakcija (Somatic experiencing - Peter Levine, senzomotorna psihoterapija - Pat Ogden), no isto tako i bavljenje sportom, ali i odlasci u šetnje, te rad s rukama koji u sebi integriraju korištenje lijeve i desne strane polutke mozga, čime se balansiraju preplavljujuće emocije i ruminirajuće misli. 

6. Integracija. Tijekom ponovnog proživljavanja traume osobe gube osjećaj vremena i perspektive, kao i kapacitet za integraciju slika, zvukova i senzacija traume. EMDR psihoterapijski pravac u radu na traumama omogućuje pristup uznemirujućim memorijama, bez preplavljenja, držeći budnima i dijelove mozga koji se u tom traumatskom prisjećanju gase. Samo izgovaranje traumatskog događaja ne garantira da će se traumatsko sjećanje umiriti i potrebni su komplementarni pristupi traumi kako bi se ona integrirala. 

***Iako često to odabiremo kao prvo ‘rješenje’ traumatskog odgovora, sama desenzitizacija (ne-osjećanje efekata traume) nije dugoročno rješenje, jer traži od našeg tijela velike količine energije kako bi s površine odagnalo bolne simptome. Integracija, stavljanje traumatskog događaja na svoje mjesto, najznačajniji je potez nečijeg života nakon traume ili nekog drugog teškog događaja.

Prenosim stoga i stavove van der Kolka, vezano za psihofarmake koji se često propisuju za umirenje simptoma traumatiziranih osoba, koji navodi jednu bitnu činjenicu na koju trebamo obratiti pažnju:

-Droge/lijekovi ne mogu ‘izliječiti’ traumu, oni mogu samo otupiti izražaje uznemirene fiziologije i pritom ne uče trajne lekcije samo-regulacije. Mogu pomoći kontrolirati osjećaje i ponašanje, no uvijek pod cijenom - jer rade tako da blokiraju kemijske sisteme koji reguliraju proaktivnost, motivaciju, bol i zadovoljstvo. 

On je sa svojim suradnicima proveo i studiju u kojoj je EMDR pristup za pacijente s PTSP-om (od kojih su mnogi bili depresivni) uspoređen s Prozacom. Pritom, EMDR se pokazao kao učinkovitiji antidepresiv od Prozaca.


Piše: Irena Jurjević,  M.Psych (Gest), mag.paed., mag.soc.

Fotogafija: Pexels, RODNAE productions


Izvori:

1. Tai Chi for Posttraumatic Stress Disorder and Chronic Musculoskeletal Pain: A Pilot Study. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/29172896/#   

2. Treating Survivors of Torture and Refugee Trauma: A Preliminary Case Series Using Qigong and T'ai Chi. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2745908/ 

3. The Heart is a Drum Machine: Drumming as Therapy. https://www.psychologytoday.com/us/blog/talking-about-trauma/201501/the-heart-is-drum-machine-drumming-therapy

4. Drumming through trauma: Music therapy with post-traumatic soldiers. Drumming through trauma: Music therapy with post-traumatic soldiers

5. Psychological Effects of Training in Martial Arts After Interpersonal Trauma. https://scholarworks.waldenu.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=7974&context=dissertations 

6. Bessel van der Kolk, editor. The Body Keeps the Score: Brain, Mind, and Body in the Healing of Trauma. 2015. Penguin Books.

7. Bessel van der Kolk et al. ‘A randomized clinical trial of EMDR, Fluoxetine and Pill Placebo in the treatment of PTSD: treatment effects and Long-Term Maintenance’, Journal of Clinical Psychiatry 68 (2007): 37-46.

8. How nature nurtures: Amygdala activity decreases as the result of a one-hour walk in nature. https://www.nature.com/articles/s41380-022-01720-6?fbclid=IwAR2JR2gN0pPxUUSRnhoxgl-Es-IUUrWn5CZCbbvbLB4TWHEKcY-QLpXBISY