“Burn-out” ili profesionalno sagorijevanje opisuje se kroz niz tjelesnih i mentalnih simptoma iscrpljenosti koji dolaze kao odloženi odgovor na kronične emocionalne i interpersonalne stresne događaje na ranom mjestu (Cooper, Dewe i O’Driscoll, 2001.).

Nedostatak samopouzdanja, nepovjerenje u svoje sposobnosti, bespomoćnost i kontinuirana iscrpljenost na poslu i van njega dio su stanja u kojima se, ne raspolažući adekvatnim odgovorima na zahtjevne uvjete okoline, svi možemo pronaći.

I dok su simptomi i uvjeti profesionalnog iscrpljivanja jasno poznati, jako je malo govora o razlozima zašto se „burnout“ u prvom redu i javlja, te kako to da su određene skupine ljudi podložnije profesionalnom sagorijevanju od drugih.

Razlog se krije u tome kako reagiramo na uvjete okoline. Jer, i sam stres nastaje kao posljedica uvjeta okoline. Nekome je nešto stresno, nekome nije.

Od trenutka kada se rodimo, a i prije, pa do osme godine života u kontaktu sa svojom okolinom (obitelji, prijateljima, tetama u vrtiću, učiteljima…) primamo tisuće malih uputa koje nam pomažu da se lakše snalazimo dalje kroz život. Te upute onda nosimo kroz život i to je naš kapacitet svladavanja situacija s kojima se susrećemo.

One su najčešće funkcionalne i dovele su nas do tog mjesta gdje smo danas; posla kojeg radimo, studija kojeg završavamo ili karijere koju započinjemo. One su najčešće i duboko podsvjesne, jer ih kao djeca unosimo u sebe bez prethodne provjere je li to nama u redu ili ne.

U prvim godinama svojih života učimo biti pedantni, jer ‘jedino tako možemo uspjeti u životu’. Učimo biti tihi i pristojni jer ‘jedino takvi dobivaju pohvale’. Učimo izdržati i loše radne uvjete, ‘jer tako se mora’.

Brojne su to, više ili manje, funkcionalne upute koje nosimo u nama i dok su nam one jednom (ili puno puta) pomogle da psihološki ‘preživimo’ u najranijim godinama, da se kao djeca prilagodimo zahtjevnim uvjetima okoline, život naposljetku u zrelijim godinama donese situacije u kojima te upute više ne funkcioniraju.

Susretnemo se tako s uvjetima u kojima pedantnost i predanost donesu još više posla, ili pak pristojnost pobudi još više nepristojnosti s druge strane. Ili kada izdržavanje loših radnih uvjeta postane kontinuirano, umjesto da se uvjeti poboljšaju… Dođe tada trenutak, da još jednom, kao i onda kada smo bili djeca, počnemo kreativno mijenjati sebe, upoznavati one kapacitete koje kao djeca nismo imali priliku razviti.

Upoznajemo tada ponovno one sakrivene one dijelove sebe koji kažu ‘ne’ na loše uvjete posla, ili one koji kažu ‘da, imam pravo na odmor’. Učimo da je u redu biti dovoljno dobar, umjesto najbolji. I ono što je najvažnije, učimo si dati dozvolu za život, a da pritom ne strahujemo da ćemo biti odbačeni.

I onda da s tim novim kapacitetom još jednom zaplovimo kroz život.