Zašto je bitno proraditi traumu?

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc, psihoterapeut

Trauma je sastavni dio ljudskih života. Od nje nismo cijepljeni, ne možemo ju zaobići. Gubitak bliske osobe, stradavanje, nasilje, ozljede, gubitak djeteta, partnera, života, posla, sigurnosti… Lista je podugačka. Svatko ima svoju priču i svatko se s njome bori na različitim poljima. Jer, trauma djeluje upravo tako. Kao album sjećanja koja nas prate kao sjenke kroz živote, zahvatajući naše teške snove, dnevne strahove, ponirući u najdublje djelove tijela, zgrčene mišiće, stisnute vilice, zaustavljene udisaje. Čučeći u svom uglu i čekajući razriješenje.

Ona je upravo to, nedovršeni film. Scena koja nikada nije imala svoj zaključak. Energija koja nikada nije bila ispražnjena. Zaostala u vremenu, spakirana u nadi da će biti spašena. Kao nada u bolje sutra koja nikako da se dogodi. Jer, nikad nije ni dobila priliku.

Razlog tomu jest što čovjek na traumu najčešće reagira kognitivno. „Nije mi ništa“, „Moglo je biti i gore“, „Sve je u redu, moram nastaviti raditi“. Racionalizacijom presjecamo osjećaj šoka i u strahu od vlastitog straha odlazimo iz procesa prirodne prorade stresa, ne dozvoljavajući da prođemo osnovne elemente poput drhtaja, trešnje tijela, ljutnje, pa i bijesa.  Umjesto izvedbe jednog prirodnog ciklusa mi zaustavljamo taj pokret, napuštamo taj film i krećemo u neki drugi.

Nažalost, iako naša svijest o tome odlazi, podsvjest dobro pamti. U trenutku kada osjećanja mičemo sa svjesne površine, ona kao mali vagoni ostaju zaglavljeni u nama, skriveni u pozadini, podvjesnom dijelu našeg bića, na svoje načine pokazujući da žele van. Tada dirigiraju iz sjene, čineći male prekide u našim svjesnim procesima, unoseći nemir u našim dnevnim aktivnostima.

„Ne mogu se opustiti“, „Ne mogu spavati“, Osjećam nemir pred drugim ljudima“,  „Ne mogu se skoncentrirati“. Ove opise često prate repetitivne radnje kojima nastojimo popraviti svoju poziciju, no često ne uspijevamo. Kao da sa istim starim navikama pokušavamo doći do novih rezultata.

(*Ukoliko se nalazite u ovim opisima, potražite pomoć stručnjaka. Kao izvor certificiranih psihoterapeuta mogu poslužiti web stranice Društva gestalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske te Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske.)

Razlog ka tome jest što se trenutku traume u nama često događa nekoliko paralelnih slika. Ona najglavnija, gubitak i proživljeni strah nosi i najviše energije, no često ju prate i druge slike. Jesmo li mogli drugačije? Napraviti drugačiji korak? Izgovoriti druge riječi? Skrenuti na lijevo? Otići na desno. Izbjeći sudar. Izgovoriti ispriku. Viknuti i obraniti se. Svaka slika formirana u tom trenutku ostaje u nama, kao nedovršeni scenarij s kojim idemo kroz život. I koji zahtjeva dovršenje.

Zbog svega navedenog, tijelu je nakon traumatičnog događaja potreban odmor; zaustavljanje i vrijeme da prikupi sva osjećanja, uobliči ih i proradi. Otupljenost, napad adrenalina, trešnja i drhtanje, vrućina i hladnoća dio su neposrednih senzacija koja su prirodna reakcija organizma na traumu. Sve te manifestacije znak su da je tijelo u prirodnom procesu otpuštanja energije i služe kao pomoć ka olakšanju. Otpor koji pružamo prema tim senzacijama čest je mehanizam obrane od osjećaja bespomoćnosti. No, izbjegavanjem prolaska kroz prvu fazu vrijeme potrebno za zacijeljenje traje puno dulje (P. Levine, Waking the tiger, 1997.). U drugoj fazi, na površinu često počinju izranjati emocije; strah, ljutnja, žaljenje, krivnja, anksioznost. I ta osjećanja dio su prirodnog procesa prolaska kroz traumu koja prolazi kroz svoje razriješenje. U trećoj fazi, dobro je imati terapijsko vodstvo s kojim ćemo proći kroz proces „ponovnog pregovaranja s traumom“.

Naime, upravo somatskom obradom njenih elemenata otpušta se zadržana energija omogućujući osobi olakšanje i fleksibilnost u daljnjem životu.  Dati si vrijeme za proradu traume najbolji je dar koji si u tom trenutku možemo dati. Sve ostalo može čekati.


Leave a Reply