Umjetnost kao jedini opstanak društva

Možete li zamisliti svijet u kojem je većina poslova zastarjela?

Ako ne, vjerojatno vam slijedi grubo buđenje u narednim desetljećima  korjenitih promjena u zapošljavanju. Ovo osobito vrijedi za nove roditelje koji tjeraju slijedeću generaciju radnika u odraslo doba za koje mnogi ekonomisti i teoretičari budućnosti predviđaju kako će biti prvo „post- radno“ društvo.

Iako ideja o svijetu bez poslova može izgledati radikalno, predviđanja su bazirana na prirodnim putanjama „kreativne destrukcije“ – klasični ekonomski princip po kojem uhodane industrije propadaju i postaju beznačajne zbog novih tehnologija.

Kada ste posljednji put kupili novi najpopularniji glazbeni broj u trgovini notnih zapisa? Prije mnogo mjeseci notni zapisi bili su glazbena industrija, a jedini način slušanja popularnih pjesama bio je slušati glazbenika koji ih je čitao i izvodio. To se brzo urušilo dolaskom fonografa, što je dovelo do diskografske industrije koja je dominirala prošlim stoljećem, a sada se i sama urušava radi eksplozivnog rasta nezavisnog on – line izdavaštva.

Teško je opravdati korištenje ogromne radne snage inženjera diskografije, medijskih radnika, distributera i lovaca na talente kako bi obavili zadatak koji glazbenik sada može obaviti sasvim sam tijekom jednog popodneva samo pomoću  lap -topa. Isto se odnosi na milijune poslova za koje je potrebna stručna radna snaga, a koje će uskoro zgnječiti  3D print tehnologija, tisuće trgovina na malo čije osoblje i police mogu spremno zamijeniti automatski sistemi  dostave, ili nestajuće hotelijerstvo i transportna industrija koje upravo kljucaju usluge koje se ostvaruju aplikacijama  poput Airbnba i Ubera.

Niste nikada čuli za 3D printanje, dijeljenje prijevoza ili „post- radnu“ teoriju. To je uredu; možete ih uguglati. U stvari, zahvaljujući Google-u možemo sada pridodati i sam koncept znanja našoj rastućoj listi nepotrebnih resursa. Kada svatko može imati pristup najvećoj svjetskoj knjižnici sa svog mobilnog telefona čak i dugo poštovano umijeće znanja stvari gubi svoju tržišnu vrijednost.

 

Ako vas pripremanje svoje djece za svijet u kojem se radišni ljudi puni znanja ne mogu zaposliti plaši tada imam dobre vijesti za vas. Postoji rješenje koje ne uključuje zamorne, beskorisne pokušaje gušenja tehnologije. Kao i većina dobrih rješenja zahtjeva osobinu koja je izrazito ljudska.

Govorim o kreativnosti.

Pošaljite svoju djecu u umjetnički školu. Obilno uložite vrijeme i sredstva u njihovu kreativnu pismenost. Učinite te stvari  i ona će imati će šanse naći posao ili ispunjenje u budućnosti u kojoj će druge ljudske sposobnosti biti nevažne.

Bilo koji odrasli koji ovo čita početkom 21. st. dolazi iz vremena kada su roditelji poticali djecu da uče predmet koji će ih dovesti točno do određenog polja zanimanja. Čak i oni roditelji koji su poticali kreativne snove svoje djece to su radili dodajući kako bismo trebali steći zvanje u praktičnom polju „kojem se uvijek možemo vratiti ako kiparstvo/ filozofija/ teatar/ poezija ne uspije“. Bez sumnje ovaj je zaštitnički instinkt bio mudar ako se uzme u obzir realnost naše mladosti. Umjetničko obrazovanje moglo je obećavati život samo- otkrivanja, ali razumno zagarantirana financijska stabilnost uvijek je postojala u visoko zahtjevnim arenama znanosti, obrazovanja, trgovine, vladinih poslova, itd. Naravno, ta dinamika neće još dugo trajati kako sve više fizičkih i mentalnih ljudskih zadataka obavljaju strojevi i računalni programi.

Ne kažem ovo kako bih umanjio značaj bilo kojeg polja proučavanja. Svijet bez znanstvenika ili liječnika ili nastavnika bio bi jednako krnj kao i svijet bez umjetnika. Bez programera i inženjera sama tehnologija koja život čini djelotvornim brzo bi nestala. Ali uz oblije informacija i slobodno dostupnih on- line alata generacijama mladih koji su opskrbljeni računalnom opremom od malih nogu, slobodno možemo zaključiti kako oni koji žele održavati suvremenu tehnologiju imaju prilično prepreka pri učenju – nije potrebna nikakva diploma. Isto vrijedi za bilo koju korisnu vještinu.

Umjetnosti su pak, upravo suprotne pragmatizmu. Fotografski aparati su davno premašili našu sposobnost realističnog i djelotvornog predočavanja slika, ali ipak naša ljubav prema slikarstvu ostaje do danas. Danas znamo kako vrijednost velikih slika nije u njihovoj točnosti predočavanja  gledanog već u  umjetnikovoj jedinstvenoj  sposobnosti postizanja osobnog gledišta.  Čak i oni nezainteresirani za „lijepe“ umjetnosti  imaju potrebu donositi čisto estetske odluke u praktičnim stvarima kao što su odjeća, zaklon ili prijevoz. Našu  spremnost skupljeg plaćanja lijepe odjeće,  primamljivog doma i uglađenog automobila ne motivira funkcionalnost nego emocionalnost.

Bitna ljudska osobina jest željeti da naše stvari iskazuju osjećaje i ideje nama samima i o nama samima. Stalna potraga i određivanje značenja prebiva u svima nama, ali umjetnik je osoba koja ovaj mišić dovoljno često trenira kako bi ga mogla kontrolirati. Osoba s kreativnom pismenošću – osnovnim razumijevanjem mentalnih, emocionalnih i socioloških alata koji se koriste za kreativno razmišljanje i komunikaciju – sposobna je naći svrhu i primijeniti značenje u svom svijetu prije nego li dozvoliti da joj se značenje i svrha odrede. Student slikarstva dovršava svoju završnu izložbu s glavom punom mnogo većeg broja lekcija od samo one- kako slikati. Sada je opremljen sposobnošću uviđanja problema, veza i rješenja tamo gdje ostali vide samo bijelu površinu. I uvjeravam vas da ova sposobnost nije ograničena samo na platno.

Ne navodim ovdje ništa novo. Kvalitete humanističkog obrazovanja već godinama obrazlažu njegovi protagonisti, ali kako vodeće industrije brzo ostaju bez potrebe za pčelama radilicama svakog dana postaje sve jasnije kako su naši profesori bili u pravu.

U stvari, pomalo je nevjerojatno da se ova ideja ikad dovodila u pitanje. Najbolje plaćeni radnici čovječanstva uvijek su bili oni koji su, kao rezultat svojih inovacija, stvarali mogućnost za zapošljavanje ostalih.

Postoji razlog zašto je Steve Jobs postao milijarder, a to nije zbog toga što zna programirati računala.

Naravno, povijest je puna i brojnim pričama jednako kreativnih osoba izgubljenih u sustavnom mlinu rada za Steveove Jobsove svijeta. Svi poznajemo izuzetne ljude, koji kao da nisu stvoreni za naše vrijeme, čiji je potencijal slomljen poslovima bez perspektive nakon što je njihov posao odbacila filmska/ glazbena/ izdavačka/ ili bilo koja druga industrija. Tako se opravdanje da smo ispred svog vremena više ne može primijeniti. Živimo u vremenu u kojem jedna osoba koja govori u web kameru može kolektivno sakupiti stotine tisuća dolara samo govoreći ljudima o dobroj ideji. Čuvari su otišli i ne vraćaju se. Jedini preostala prepreka može biti nedostatak dobrih ideja.

Vrijeme je za revolucija u obrazovanju koja odražava našu novu stvarnost i daje učenicima neophodne alate da je prežive. Tehnološki napredak uvijek će biti korak ispred ponude tradicionalne učionice, čineći potpuno besmislenim nametanje pamćenja spoznaja koje možda postanu nevažne prije nego djeca uopće diplomiraju. Umjesto toga trebamo brusiti vještine koje najbolje osiguravaju snalažljivost i domišljatost tijekom razdoblja stalnih promjena.

Vrijeme je za kreativnu učionicu.

Da li ova revolucija zahtjeva odbacivanje  matematike ili znanosti ili povijesti? Da li je moja buduća zaglavljena učionica fizičar unutar beskrajnog kurikuluma sati crtanja figure?

Naravno da ne!

Dopustimo djeci da slijede svoj interes i ona će pronaći svoj put do svih područja proučavanja kao dio istraživačkog procesa. Dopustimo djetetu koje je zaljubljeno u vatrogasna vozila da nastavi s tom opsesijom. Uz odgovarajuće vodstvo uskoro će početi proučavati ljudska prava, inženjerstvo, povijest, fiziku, kemiju, sociologiju, ekonomiju i sve između – sva njegova pitanja zapaljena jednostavnom profinjenom privrženošću lijepim crvenim vatrogasnim kolima.

Niti jedno zdravo dijete ne rađa se bez prirođenog osjećaja začuđenosti svijetom oko sebe. Ipak, djetinji nagon za istraživanjem je pupoljak kojeg odrasli uvjetovani strahom od nepoznatoga prerano odrežu. Tradicija obeshrabrenja neobičnih pitanja i ponašanja u djece toliko je raširena da smo usvojili stajalište kako oni koji prežive s netaknutom kreativnošću imaju „dar“. Još je apsurdnije naše čuđenje vezi između velikih umjetnika i mentalnih bolesti, kao da borba za samo- izražavanjem u kojoj umjetnici tako žilavo ustraju nema uzročne veze s njihovim fizičkim blagostanjem.

 

Promjena koja će vašoj djeci osigurati siguran prolaz kroz budućnost dolazi kada skinemo s kreativnosti njen tajnoviti nezdravi status. Umjetnici nisu magični genijalci. Mi smo samo ljudi koji su bili ili dovoljno privilegirani ili dovoljno tvrdoglavi držati se nečega što je svakoj živućoj osobi „darovano“ pri rođenju. Pretpostavite da vaše dijete ima neograničeni kreativni potencijal i počne ga njegovati. Pretpostavite kako je domišljatost vašeg djeteta jedna pouzdana sigurnosna mreža uvijek dostupna u vremenima brze promjene. Pošaljite svoju djecu u umjetničku školu i imati će upravo ono što im treba kako bi postali sve što bi možda trebali biti.

Govorim iz osobnog iskustva.

 

 

Dustin Timbrook je umjetnik u Huntsville, Alabama koji radi u mnogim kreativnim poljima. Trenutno radi kao Direktor za medije američkog najvećeg nezavisnog umjetničkog postrojenja, Lowe Mill ARTS & Entertainmen, i Kreativni je direktor za marketing kompanije Red Brick Strategies.

On je suosnivač Happenin Recordsa, kompanije iz Alabame koja pomaže u financiranju, proizvodnji i promociji brojnih nezavisnih glazbenih djela.

Također je osnivač Huntsville Artist Engineer Network, i suosnivač STE(A)M festivala, godišnjeg događaja koji promovira kreativnost u STEAM kolegijima tisuća studenata u Huntsvilleu.

Diplomirao je Obrazovanje na Sveučilištu Montevallo, ali je morao odstupiti od diplomiranja slikarstva kad javno obrazovanje nije uspjelo.

U originalu objavljeno na  www.rocketcitymom.com  10. veljače 2015.

*Humani studio zahvaljuje Školi primijenjene umjetnosti i dizajna Zadar i prof. Jeleni Štošić na prijevodu ovog članka. 

 

 


Leave a Reply