Zašto dijete ne djeluju?

Piše: Irena Jurjević, mag.soc., mag.paed., psihoterapeut

Ana je djevojka u dvadesetima, lijepa i ugodna izgleda. Odgovorna u svom poslu, kao i u svom privatnom životu. Velik dio svog slobodnog vremena provodi planirajući svoje obroke, kao i tjelesne aktivnosti. No, ukoliko joj ne ide sve na poslovnom planu, Ani se ruši i onaj privatni, kreću izleti u prejedanje nakon čega slijedi sram, kažnjavanje i ponovna uspostava dijetnog režima.

Ana nije jedina djevojka za koju biste na temelju njezinog izgleda rekli kako nema problema s prehranom. Izrazito funkcionalna, fizički aktivna i izgledom vitalna, ‘na prvu’ ne ostavlja dojam nekog tko ima nezdrav odnos s hranom. No, istina je nekako na drugoj strani. Kako za nju, tako i za brojne druge koji sa hranom biju svoje ‘tihe bitke’.

Vraćanjem fokusa na pojedinca, njegov rast i razvoj kao cjelukopnog bića, sve se više počinje uviđati i onaj dio kako vanjski izgled (ali i unutarnji balans) imaju puno više veze s načinom na koji se odnosimo prema hrani, nego li s onim što jedemo.

Odnos prema našem tijelu je odnos prema sebi. Isto kao što je i odnos prema hrani, odnos prema nama samima. I tek onda, kada obuhvatimo ovu supstancu, problematika poremećaja u prehrani može se početi mijenjati. Pritom ne mislim samo na poremećaje hranjenja i jedenja koji ulaze u Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, već na sve one sive zone gdje nam odnos prema hrani uzima daleko više energije nego što bi trebao. Jer, ako je zdrav, proces hranjenja samostalno reguliramo na nesvjesnoj razini. Nisu potrebne dijete, nisu potrebna pravila…

Počeci

Ishrana nam omogućuje da već od rođenja u vanjskom svijetu biramo ono što je dobro za nas. Hrana je jedna od primarnih potreba. Iako, našem biću potrebna je i emocionalna hrana, intelektualna hrana, pa čak i duhovna hrana.

Tijekom cijelog našeg postojanja pazimo da iz svog okruženja za sebe uzmemo sve ono što nam je potrebno i što nam odgovara. Kao i sa hranom, radi se o tome da izaberemo ono što nam posebno odgovara u svakom trenutku, da to sažvačemo, učinimo dijelom sebe i odbacimo neiskoristive ostatke.

Kako sa hranom, tako i sa životnim iskustvima.

Kada je organizam zdrav, ovaj proces se samostalno regulira na nesvjesnom planu, piše u svojoj knjizi „Umjetnost kontakta“ francuski terapeut Serge Ginger. On pritom iznosi i podatke kako bebe od godinu dana kada se ostave da potpuno slobodno istražuju namirnice bogatog švedskog stola, nakon što prvih dana početno sebi udovolje raznim poslasticama, već u roku od sedam dana spontano  počinju birati zdravu uravnoteženu prehranu. Baš kao i životinje, i ljudi imaju „osjećaj za adekvatnu dijetu“ koji je genetski programiran. No, kao takav on se povlači pred našim umjetnim i zavisnim načinom života, ističe Ginger.

Negdje nekako dogodio se prekid između osjećaja za mjeru u odnosu prema hrani. Osjećaja za ono što nam treba i onog što tražimo.

Stranputice

Kao geštalt terapeut najlakše vam to mogu objasniti i približiti putem geštalt ciklusa, načina na koji mi terapeuti promatramo proces kontaktiranja pojedinca s okolinom.

Svaki kontakt ciklus počinje sa senzacijom, odnosno osjećanjem neke potrebe. I ukoliko ciklus ide neometano, dolazi do svjesnosti o kojoj potrebi se radi. Nakon što osvjestimo o čemu se radi mobiliziramo svoju energiju kako bi i zadovoljili tu potrebu, te krenuli u posezanje, odnosno akciju. Tada se događa kontakt sa izvorom potrebe, zadovoljenje potrebe, te potom povlačenje od izvora potrebe i naposlijetku praznina kao kraj ciklusa, ali i plodno mjesto na kojem se nakon nekog vremena formira nova potreba.

Ukoliko je funkcioniranje zdravo, promjena u fazama kontakt ciklusa nema. I ciklusi se repetitivno slažu i razlažu, ovisno kako se koja potreba javlja. No, postoje i oni trenuci kada određena potreba nije mogla biti zadovoljena. Tada se ciklus kontaktiranja transformira, odnosno kreativno prilagođava putem prekida i promjene, pokušavajući zadovoljiti potrebu na neke druge načine. Primjerice, želju za utjehom i zagrljajem zamjenjujemo utjehom u hrani.

Kada na ovakav način promotrimo odnos prema hrani, vidimo da ključ uspjeha nikada nije bio  u kvaliteti određene dijete, namirnice ili ‘čvrste odluke za promjenom’. Ključ uspjeha krije se u upoznavanju nas samih. Što za naš znači hrana, kakav je naš odnos prema hranjenju? Kako se osjećamo dok jedemo? Kako se osjećamo uopće u ovom trenutku?

Tek kada upoznamo taj dio osobnosti, vidimo što ga sačinjava i zbog čega djelujemo kako djelujemo, vanjske manifestacije u vidu fizičkog izgleda počinju se mijenjati, kao rezultat unutarnjih promjena. I te promjene, za razliku od onih površinskih, su stabilne i postojane.

 

 

Pilot projekt Humanog studija “Sjedi pa jedi” za cilj ima osvještavanje zdravog pristupa hranjenju među stanovništvom. Temelji se na jednostavnom pristupu potvrđenom kroz višegodišnji rad psihoterapeuta našeg udruženja te znanstvenim podacima nedavnih studija članova Američkog psihološkog društva. Projekt uključuje edukativna predavanja, radionice, savjetovanja i pisane članke.

“Hrana nije naš neprijatelj. Ona je naš saveznik.”


Leave a Reply