Oprost i žalovanje

Piše: Irena Jurjević, mag.paed. i mag.soc., psihoterapeut

 

Majstor i njegova torba

 

Jednom davno, u jednom pitoresknom gradiću Živogradu živio je jedan torbar. Živio je na drugom odvojku ulice Vitomira Sudbonosca i izrađivao torbe. I to kakve torbe. Niti jedna nikad nije bila ista. Mušterije koje su dolazile u njegovu radnju birale su različite boje; od crvene, zelene, crne, smeđe, plave pa i boje ciklame. I on je uvijek tim torbama davao svoj pečat. Ponekad snažne jake ručke ili pak dominantan pernati cvijet. Neke su se radile dulje, neke su se radile kraće. Neke bi nastale u dan i brzo otišle svojim putem. Neke su pak trajale mjesecima, detalji su se radili tjednima, unutarnji šavovi pomno su se šivali svečanim koncem. Toliko im je pažnje pridavao da bi mu ponekad nakon završetka remek djela bilo teško predati dalje.

A onda jednog dana pristigla je ona. Tražila je torbu kakvu nikada nijedna tražila nije. Bjele boje vanjštine, čvrstih ručaka boje kave… Na rubovima ponosne kamene perle, dok je unutra sijala purpurna boja topline srca.  Majstor torbar se toliko posvetio šivanju ovog djela da je zaboravio na sve druge. Ručke su mu okupirale jutra, a postava boje srca grijala je noći. Konac koji je tkao pozorno je prematao prstima, promatrajući kako svaki njegov dio postaje dio nje. Priča je trajala dugo dana… Prelijevala se u noći, ogledala se jutrima. Sve dok nije došao dan kada je posebna torba bila dovršena. Ništa više se nije trebalo dodati. Niti manje.

No… ovaj puta majstor torbar nije ju mogao ispustiti. Toliko dugo držao ju je u rukama, milovao njezine rubove, tkao njezinu nutrinu… Toliko dugo boravila je među njegovim prstima, da je  praznina koja je ostajala u negovom zagrljaju zjapila veličinom provalije.

I torba je ostala u majstorovom krilu.

A djevojka otišla…

Majstor je neko vrijeme promatrao torbu, gledao svoje remek djelo. Ponosio se njime, pozorno ga pokazivao svima. Gledajući torbu sjećao se svakog uvezenog konca, svakog odsjaja novosašivene tkanine. Nije ni primijetio kako je s vremenom odraz u njegovim očima počeo gubiti sjaj, kao i što je i torba počela ispuštati svoj. Ali.. on ju i je i dalje odlučno držao u svom krilu. Ipak, nije znao drugačije, znate.

To mu je malo otežavalo i posao. Naručene male torbice još bi i uspijevao sašiti i otpremiti u svijet, no ona kompleksnija djela, redom su propadala rašivena. Nedovršena. U njegovom krilu za njih nije bilo mjesta. Njegova, sada već siva iznošena torba stajala je potiho oslonjena u naramku i umirivala njegove ruke… Samo, njegove ruke nisu bile stvorene da miruju. Čvrste stvaralačke ruke, jakih mišića podlaktice, sada su popustile svoj hvat, kao da su se pomirile sa sudbinom. Onoga koji miruje, onoga koji više ne iščekuje. Nekako, kao da se i pripremio da će tako biti do kraja života. Sve dok jednog dana nije došla nije ušla ona, a  majstoru od čuda torba ispala na pod. A on… on to nije ni primijetio.

 


 

U nedostatku već neke gotove priče, ovu sam napisala. Nekako, kao da mi je nedostajala ona prava, s kojom ću krenuti u ovako tešku temu. Otpuštanja i žalovanja. Ali i oprosta.

Pa s čime krenuti na put, nego s jednom torbom. Ili više njih. Ovisno, koliko vam treba. Jer, i tu ne valja pretjerivat. U odlascima u planinsku divljinu na vlastitima leđima osjetila sam lošu procjenu u veličini prtljage. No, na nekoliko tisuća metara visine nitko ne pita što ti je na leđima. Isto je u životu. Nosiš sve što si ponio. Ili odbaciš ako ti je preteško. Na tebi je da odlučiš. Koliko prtljage možeš ponijeti, a koliko ostaviti. I koliko toga što nosiš  – te nosi kroz život.

Žalovanje i oprost (od nečega, nečemu) prirodne su je potrebe organizma na susret s gubitkom. Partnera, posla, stvari, situacije… Jer, nakon odlaska ostaje praznina. Nekad gromoglasna, nekad tiha i sjetna. No ona je tu.

Mnogi podaci o stajalištu prema umiranju, smrti, pokojnicima i svijetu nakon prestanka života što ih nalazimo u knjigama antropologa ili etnografa slijevaju se u jedinstven zaključak da su umiranje i smrt u takozvanih primitivnih naroda bili sastavni dio života. Veza s pokojnicima nije se tako potpuno prekidala kao što je slučaj sa suvremenim čovjekom Zapada. Ako je netko umro, onda on nije pre­stajao biti članom zajednice kojoj je pripadao, a povezanost mrtvih i živih očitovala se na različite načine.

Danas, u novom mileniju, proces uvažavanja žalovanja još je kraći. Suvremeni autori knjiga samopomoći čiji uspjeh se temelji na pružanju brze učinkovitosti, kao da nemaju vremena za nježan i uviđajan proces nečeg tako značajnog i bolnog kao što je proces gubitka. Jer, iz nečeg se uvijek nešto mora naučiti, poruka je moderniteta.

Žalovanje je duboki osobni proces, ali, da bi se odvijao, potrebna je okolina u kojoj će se očitovati. Društvena sredina žalovanje može olakšavati i poticati ili ga pak otežavati i u krajnjoj mjeri sprječavati. U geštalt terminima proces žalovanja – polaganog otpuštanja spada u drugi dio geštalt ciklusa – u izlazak iz kontakta.

To je trenutak  kad se situacija „rješava“ sama na ovaj ili onaj način, kad se trenutna faza završila i vrijeme je da se utvrde posljedice, bile one privremene ili ne. Prije faze povlačenja, prije duge faze asimilacije, ili probavljanja iskustva –  svjesnog ili nesvjesnog –  presudan trenutak je na kraju: zaustavljanje, odvajanje i zaključak. Trenutak kad se večer završava, kad se ljubavnici rastaju, kad klijent napušta svog terapeuta (do sljedeće seanse ili zauvijek). Ovi značajni trenuci rastajanja obilježavaju naše cjelokupne živote: završavamo konferenciju, napuštamo sastanke, napuštamo roditeljsku kuću, završavamo studij, napuštamo posao, razvodimo se, selimo, idemo u mirovinu… U takvim trenucima, mi nismo u punom kontaktu, nismo još ni u povlačenju, mi smo u presudnom trenutku izlaska iz kontakta, koji može trajati nekoliko minuta, dana… ali i  godina.

Odmicanje pogleda od procesa završetka jednog ciklusa i neuvažavanje psiholoških procesa koji idu s time nosi svoje posljedice. I ukoliko nije dovršen na, za pojedinca prikladan način, zaustavljena energija ima poriv da se manifestira opet. Kako bi se cjelina dovršila, pa makar i na iskrivljen način.

Kao lijepa paralela na sve nezavršene priče ostaju sve one majstorove torbe koje su započete, a nikad nisu bile sašivene do kraja. Jer ona jedna cijelo vrijeme mu je stajala i smetala u krilu…

 

 


Leave a Reply